ŽUPA PRESVETOG TROJSTVA

 

(Pokušaj tumačenja poznatog crkvenog himna: O Oče, skrajne blagosti...)

 

O Oče, skrajne blagosti,
Što upravljaš vasionom
I jesi jedan jedini
U osobama trima Bog:

 

Ovo je kao neko svjetlo u tunelu! Odlučan prodor u „tamu“ Trojstva. Na pitanje kako razumijevati tu životnu trojstvenost Jednoga Boga – odgovor leži u početnom zanosnome pjevu ovog prekrasnog crkvenog himna:

„O Oče, skrajne blagosti...“ Bog je dakle Jedan. Ime mu je Otac. Ne samo da je dobar, već je skrajne dobar: Izvorno dobar! A kao takav začetnik i tvorac svemira. U metafizičkom smilsu On je jedan i jedini. A u zbilji: osoban!

Osoban na trojstven način: kao Otac kao Sin kao Duh!!!

 

Čuj pjesme nam i vapaj naš
I milostiv usliši nas,
Od skvrna srce čisti nam,
Da više tebe uživa.

 

Kako ovdje povezati potrebu za pjesmom i istodobno potrebu za vapajem? Znamo, pjesma je izraz naše radosti: to posebno u slučaju kada se radujemo sreći sretnoga. A naš je Bog ne samo sretan, već u punini sretan i Bog svake druge sreće. Stoga, radujući se njemu i njegovoj sreći, time i mi sa mi postajemo krajnje sretni – kao ljudi beskrajno sretni! Ali, nije li istina, kako je svaki vapaj izraz nemoći, izraz nedovršenosti, izraz tuđih ili vlasitih propusta. Da, u prirodnom redu stvari tomu jest tako. Međutim, primivši dar milosti i uslišanja: tada, osobno kao patnik ili nečiji suputnik, ja od očajnika mogu rasti do neslućenih visina nade i vječnog života. Lišen skvrni srca mogu osjetiti i zadržati čisti užitak Ljubavi!

 

Sve želje zle i sav nam gnjev
Sažezi svetim plamenom,
Da ginu ružne požude
A tijelo budno ostane.

 

Tko je taj sveti plamen? Nitko drugi doli oganj Duha! On je jak, on je i jači, negoli sva silina mojih strasti. Istina je, Duh može biti i često jest „blagi plamen“ – poput novorođenčeta nevin i gibak –ali je isto tako istina, da taj Duh biva istodobno buran ko najburnije more i olujan kao najsnažniji tornado. Kao takav, ima zadaću da nas žeže, želje zle uništi, poput ognja sažeže. U dnevnom, redovitom životu, čest je problem naše tijelo a ne duša.

Nisu li, naše brige, prvotno, tjelesne brige. Iz iskustva znamo, tijelo kao tijelo je hirovito i beskrajno hirovito: u pravilo željno sna i kada je budno. Umjesto da bdijemo, iščekujući siguran dolazak Duha – mi ponekad do usijanja bivamo raskalašenu, ne budni već b(l)udni. Treba biti budan i budimo budni, uvijek po nadzorom i pod majčinskom paskom vlastite duše.

 

Daj svima, koji noćni mir
Sad prekidamo pjevanjem,
Zadobiti izobilje
Dobara doma blaženog.

 

Iz ovih prekrasnih stihova, izvire duboka čežnja srca: prekinuti svoje spavanje, svoj noćni mir, te pokušati uronuti u zajednički Mir, koji je prepun svemirskog, božanskog sklada: vrijedan našeg bdjenja i našeg pjevanja. Mi pitamo, zar postoji tek puki život, impersonalno kronološko protjecanje, ili posoji drugi, bogatiji i osoban život – to izobilje života? Da bismo valjano odgovorili na spomenuto pitanje, ovdje zatražimo pomoć Lao-zea(kineski filozof) i njegovih ideograma, koji glase: Dosegni nebesku prazninu...i predaj se miru...pred vrvljenjem tisuća bića...misli samo o njihovu uviru...bića različita sva...korijenu svome hrle...

 

Kao kršćani, umijemo i znamo pronaći i otkriti svu punoću ovog prelijepa filozofijskog pjevanja: punoću: Dobara doma blaženog. Tamo smo pozvani. Takva je naša zadaća.

 

Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim,
U kraju vladaš vječitom. Amen.

 

Kao svaki crkveni himan, i ovaj završava na sličan način: pod vidom pohvalnice Svjetlu i (pobjeđenoj) Tami: Jedinstvu u Trojstvu!!!