(Pokušaj tumačenja poznatog crkvenog himna: O Oče, skrajne blagosti...)
O Oče, skrajne blagosti,
Što upravljaš vasionom
I jesi jedan jedini
U osobama trima Bog:
Što upravljaš vasionom
I jesi jedan jedini
U osobama trima Bog:
Ovo je kao neko svjetlo u tunelu! Odlučan prodor u „tamu“ Trojstva. Na pitanje kako razumijevati tu životnu trojstvenost Jednoga Boga – odgovor leži u početnom zanosnome pjevu ovog prekrasnog crkvenog himna:
„O Oče, skrajne blagosti...“ Bog je dakle Jedan. Ime mu je Otac. Ne samo da je dobar, već je skrajne dobar: Izvorno dobar! A kao takav začetnik i tvorac svemira. U metafizičkom smilsu On je jedan i jedini. A u zbilji: osoban!
Osoban na trojstven način: kao Otac kao Sin kao Duh!!!
Čuj pjesme nam i vapaj naš
I milostiv usliši nas,
Od skvrna srce čisti nam,
Da više tebe uživa.
I milostiv usliši nas,
Od skvrna srce čisti nam,
Da više tebe uživa.
Kako ovdje povezati potrebu za pjesmom i istodobno potrebu za vapajem? Znamo, pjesma je izraz naše radosti: to posebno u slučaju kada se radujemo sreći sretnoga. A naš je Bog ne samo sretan, već u punini sretan i Bog svake druge sreće. Stoga, radujući se njemu i njegovoj sreći, time i mi sa mi postajemo krajnje sretni – kao ljudi beskrajno sretni! Ali, nije li istina, kako je svaki vapaj izraz nemoći, izraz nedovršenosti, izraz tuđih ili vlasitih propusta. Da, u prirodnom redu stvari tomu jest tako. Međutim, primivši dar milosti i uslišanja: tada, osobno kao patnik ili nečiji suputnik, ja od očajnika mogu rasti do neslućenih visina nade i vječnog života. Lišen skvrni srca mogu osjetiti i zadržati čisti užitak Ljubavi!
Sve želje zle i sav nam gnjev
Sažezi svetim plamenom,
Da ginu ružne požude
A tijelo budno ostane.
Sažezi svetim plamenom,
Da ginu ružne požude
A tijelo budno ostane.
Tko je taj sveti plamen? Nitko drugi doli oganj Duha! On je jak, on je i jači, negoli sva silina mojih strasti. Istina je, Duh može biti i često jest „blagi plamen“ – poput novorođenčeta nevin i gibak –ali je isto tako istina, da taj Duh biva istodobno buran ko najburnije more i olujan kao najsnažniji tornado. Kao takav, ima zadaću da nas žeže, želje zle uništi, poput ognja sažeže. U dnevnom, redovitom životu, čest je problem naše tijelo a ne duša.
Nisu li, naše brige, prvotno, tjelesne brige. Iz iskustva znamo, tijelo kao tijelo je hirovito i beskrajno hirovito: u pravilo željno sna i kada je budno. Umjesto da bdijemo, iščekujući siguran dolazak Duha – mi ponekad do usijanja bivamo raskalašenu, ne budni već b(l)udni. Treba biti budan i budimo budni, uvijek po nadzorom i pod majčinskom paskom vlastite duše.
Daj svima, koji noćni mir
Sad prekidamo pjevanjem,
Zadobiti izobilje
Dobara doma blaženog.
Sad prekidamo pjevanjem,
Zadobiti izobilje
Dobara doma blaženog.
Iz ovih prekrasnih stihova, izvire duboka čežnja srca: prekinuti svoje spavanje, svoj noćni mir, te pokušati uronuti u zajednički Mir, koji je prepun svemirskog, božanskog sklada: vrijedan našeg bdjenja i našeg pjevanja. Mi pitamo, zar postoji tek puki život, impersonalno kronološko protjecanje, ili posoji drugi, bogatiji i osoban život – to izobilje života? Da bismo valjano odgovorili na spomenuto pitanje, ovdje zatražimo pomoć Lao-zea(kineski filozof) i njegovih ideograma, koji glase: Dosegni nebesku prazninu...i predaj se miru...pred vrvljenjem tisuća bića...misli samo o njihovu uviru...bića različita sva...korijenu svome hrle...
Kao kršćani, umijemo i znamo pronaći i otkriti svu punoću ovog prelijepa filozofijskog pjevanja: punoću: Dobara doma blaženog. Tamo smo pozvani. Takva je naša zadaća.
Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim,
U kraju vladaš vječitom. Amen.
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim,
U kraju vladaš vječitom. Amen.
Kao svaki crkveni himan, i ovaj završava na sličan način: pod vidom pohvalnice Svjetlu i (pobjeđenoj) Tami: Jedinstvu u Trojstvu!!!
(Mladenko Spahija)